A, duša božanstveno čudo, niko kao ona.
Slika najljepše slike, priča najljepše priče.
Stvara najčudesnija maštanja. Stvara čarolije i sve ih boji sjajem duginih boja.
Grli svoje snove, zida kuću.
A, kuća bijela u cvijeću, beskrajnom šarenilu sa ogradama boje zlata.
Sve sija posebnim sjajem, a opojne mirise uzdišu prolaznici.
U ćošku loza, a ispod klupica i dvije stolice.
Hladovina i njih dvoje.
On i ona.
Sami.
Srećni.
Voljeni.
Ispunjeni.
Mazi je po kosi.
Ljubav su.
Žive svoju ljubavnu bajku koju sami su stvorili.
Sačuvali, izgradili, ostvarili.
Prešli godine prepreka, prešli preko neuspjeha, pobijedili sve neprespavane noći.
Zaboravili sve suze.
Njih dvoje, tako sada srećni i voljeni.
Spojeni u jedno srce.
Dišu istim ritmom, istim očima gledaju.
Sada se drže za ruke dok hodaju.
On i ona.
Duguju jedno drugom sve.
Ona svaku pjesmu posvećuje njemu, a on je ljubi nakon svake strofe.
Ona njega pokriva dok spava, a njemu je toplo samo u njenoj blizini.
Ona ga čvrsto drži za ruku dok je vani oluja, a on je njena ionako sigurnost.
Voli njegove oči, a on njenima vidi sebe.
Ona zamišlja djecu sa njim, a on smišlja imena.
Dok ona planira putovanje, on već drži pasoše u ruci.
On je njena porodica, a ona njegov topao dom.
On je za nju svijet, a ona njegova voljena.
Njih dvoje zajedno su ispunjenje snova, zatvaranje srca i vrata da ljubav traje vječno.
Da oči im ostanu uvijek nasmijane.
Da drhte od dodira, a usne gore od želje.
Da im srca kucaju uvijek istim ritmom, da istu pjesmu pjevuše.
Da se vječno vole.
Ipak.
Kasno je.
Duša zatvara vrata svoje kućice, gasi svjetlo i nestaje u svojoj čaroliji.
Čeka je novi dan i novi redovi ispisani željama.
Autor: Slavica Skeljić
Коментари
Постави коментар